Božić u znaku Charlesa Dickensa

U hladno predvečerje prolazim londonskom četvrti Bloomsbury, osjećajući da me prati ne samo duh jedne ideje već mnogih koje su nastale u ovim viktorijanskim zgradama na kojima se nižu okrugle spomen-ploče od plave keramike. Na njima je zapisano da je u ovoj kući živjela Virginia Woolf , a nedaleko su zgrade u kojima su stvarali Wilfred Owen, W. B. Yeats i T. S. Eliot. U uskom krugu su i uredi slavnih izdavačkih kuća, a u crkvi Svetog Jurja mučenika vjenčali su se Ted Hughes i Sylvia Plath. Nad nekadašnjim sirotištem, iz 1739, gdje je sada Muzej nahočadi s vrhunskom zbirkom umjetnina i rukopisa slavnih glazbenika darovanih sirotištu, lebdi duh novorođenčadi koju su nesretne majke ostavljale pred vratima jer ih nisu mogle uzdržavati.

A koji to duh lebdi nad kućom broj 48 u obližnjoj ulici Doughty? Ulazim kroz ista vrata kroz koja je ulazio Charles Dickens, penjem se drvenim stubama i slušam milozvučne otkucaje one iste ure u drvenom rezbarenom okviru što ih je i on slušao, pogledam kroz prozor i vidim iste kuće koje je i Dickens gledao, ulazim u njegovu radnu sobu, tu su police s njegovim knjigama, dotaknem radni stol i Dickensovu omiljenu fotelju. U njoj ga je 1875. slikom Dickensov san ovjekovječio njegov prijatelj Robert William Buss (1804–1875), koji je iste godine umro, ne uspjevši obojiti sve likove iz Dickensovih priča i romana koji ga okružuju, što stvara poseban dojam. U ostalim prostorijama Dickensova muzeja sve je spremno za blagdane, ugođaj je kao u njegovu romanu Pickwickovci: „Koliko li starih uspomena i usnulih čuvstava budi božićno doba! ….A ipak kad god se sjetimo toga doba, navire nam u spomen stara kuća, soba, veseli glasi i zasmijana lica, svaka šala i svaki smijeh, pa i najsićušnije i najneznatnije zgodice, što su povezane s tim sretnim sastancima. O sretnih li božićnih dana, koji su kadri da nas odvedu u opsjene djetinjstva, da podsjete starca na užitke mladenaštva, da na ognjište mirnoga doma prenesu mornara i putnika, što su tisuće milja daleko!” (prijevod Stjepana Krešića).

6000 prodanih knjiga u 6 dana

Dickens je u toj kući živio od 1837. U njoj je tijekom šest zimskih tjedana 1843. pisao ­Božićnu priču, zapravo pjesmu u prozi, priču o duhu Božića. Uspio ju je objaviti 19. prosinca s ilustracijama Johna Leecha, koji je bio jedan od najtraženijih ilustratora, slavan po svojim crtežima u satiričnom magazinu ­Punch. Požurio se objaviti je prije Božića u nadi da će od prodaje namiriti barem dio duga. Panično se bojao da će pasti u dužničko ropstvo i kao njegov otac završiti u zatvoru. Nije mogao ni zamisliti da će tužna priča koju je napisao potaknut parlamentarnim izvješćem o sve većem siromaštvu djece u Londonu, postati bestseler, te da će sretan završetak Božićne priče donijeti i autoru sretno rješenje njegovih novčanih tegoba. U samo šest dana prije Božića prodano je šest tisuća primjeraka i od toga je tjedna do danas Božićna priča u različitim izdanjima i na raznim jezicima kontinuirano u prodaji diljem svijeta.

Prigodna izložba iz bogatog fundusa muzeja Charlesa Dickensa u kojemu se čuva oko stotinu tisuća predmeta i arhivskog materijala, otkriva slojevitost nastanka Božićne priče. Kustosica Frankie Kubicki skreće nam pozornost na originalne skice Johna Leecha koje se rijetko i samo nakratko izlažu, jer su krhke i osjetljive. Dickens se volio lijepo odijevati, što se vidi iz njegovih portreta i na vizit-karatama s njegovim fotografijama. Sačuvano je svečano odijelo u kojemu je Dickens otišao u kraljevsku palaču posjetiti Edwarda, princa od Walesa. Na izložbi su odijela u stilu sredine 19. stoljeća, ali nisu iz tog vremena. To su kostimi u koje su bili odjeveni Dan Stevens, Donal Sumpter, Jonathan Pryce, Ger Ryan i Simon Callow, glumci u filmu Čovjek koji je izmislio Božić, najnovijoj filmskoj interpretaciju Božićne priče. Dan Stevens, poznat televizijskim gledateljima iz serije Downton Abbey, glumi Charlesa Dickensa, koji između noćnih mora o svom teškom djetinjstvu, emocionalnih sukoba s ocem, nastojanja da se oslobodi duga i povremene spisateljske krize nalazi inspiraciju u dijalogu s Ebenezerom Scroogeom, koji potpuno ovlada njegovim životom u tjednima uoči Božića. Redatelj je Bharat Nalluri, scenarij je napisala Susan Coyne po knjizi s istim naslovom povjesničara Lesa Standiforda.

Što bi Božić trebao biti

Naslov je privlačan, ali je li Dickens izmislio Božić? I kako ga je izmislio? Ne, nije ga ni izumio ni izmislio, ali je u ovoj sentimentalnoj priči koja se zasniva na stvarnim događajima u autorovu životu, pokazao što bi Božić trebao biti: vrijeme usred hladne, mračne zime u kojemu preispitujući sebe i svoj odnos prema bližnjima nastojimo utjecati na druge da u sebi pronađu makar trunku ljubavi i dobrote, da postanu bogatiji, ne novcem ni materijalnim dobrima, već da ih dobri duh Božića obdari darežljivošću, plemenitošću, milosrđem i ljubavlju. Kao na slici Dickensov san, tako je i u filmu pisac teatralno okružen likovima iz svojih romana i ljudima koji su ga nadahnuli. Film neće ući u anale velikih postignuća i za neke će biti limunada, dok će drugi „tražiti dlaku u jajetu“ u prikazivanju povijesnih činjenica, ali izvrsna gluma i autentičan ambijent podsjetili su nas na vrijeme i okolnosti u kojima je Dickens stvarao i na kreativni proces i muke pisanja koje će prepoznati mnogi pisci i njihove obitelji.